O autoru:
Ljiljana Tadić (1978.) književna kritičarka i pjesnikinja. Objavila dvije zbirke pjesma i zbirku prikaza, kritičkih osvrta i recenzija. Radovi zastupljeni u antologijama, časopisima, zbornicima.
POLARNA SAMOĆA RAVNODUŠNOSTI
o najnovijim pjesmama Marka Vešovića
(objavljenim u Književnoj Sehari)
Šta vrijedi život? To je samo priča jednog luđaka. U prevari proročanstva. Sa zazivom grobljanske trave, magbetovskog prolića vlasti i krvi, dok se porađa noć iz versa u javljanju prvih zvijezda.
U pokliku beznađa, sve u ovim pjesmama vrišti od ishitrenog obitavanja mraka u prostoru i prostora u mraku. Bez prestiža, zemlji oslobođenoj od obmane utjehe, sve postaje parodijsko-posljedično gutanje i skakanje žrtve u naručje lovca.
A da bi bilo što ne može,
Iz ovog sa pet zvjezdica Ada,
Iz ovog raja, skoro vučjeg.
Duša u porazu nadrasta u dubinu, iz ove etičke samosvijesti, a samo zavičaj udiše i izdiše miris lipa i njen otužni cvat. U vrtlogu kruga istinski postoje samo mrtvi. Govor iz potaje polurezigniranosti, s uprtim očima u most raskidan iz bića Edena. Žena, muškarac, krivnja i grijeh. To je poliglotska distanca empirije usuglašena pogledom ribe iz leda, odsvuda studen i praznina. Tako je vešovićevska spoznaja posijane smrti niknute i raspeće zapravo nemogućnost odjeka u biću, razotkrivenost i ogoljenost ispod kože, do vena i arterija, ispod metafizike mesa i duha iz skoro zombijevske perspektive:
I ništa više da odjekne u meni,
Ili odjekne bez tajne.
Ili prije nego što i započne – mine
(Saldo mortale)
A onda odjednom spoznaja osame kroči kao svijest humaniziranih individualnih potreba gdje se doživljaj obrazlaže daljinom kotline zavičajne. Vešović se zatim poigrava strukturalnim obrascima versa, kročeći u izrazu od slobodnog do poluhermetiziranog: rima, distih, ritam. Miljkovićevska semantika nepostojanja subjekta ali egzistencije ljubavi njegove, rascvalost stila koja opravdava verbalnu estetizaciju. To onda postaje sužavanje života kako ne bi bolio, u polusvjesnom bunilu da se uvijek od nečega mre:
I čuj iz grmlja ćućor ptića.
’To je sjen Marka Vešovića’.
(Saldo mortale)
Uplitanje autora u pjesmi zapravo je personalna identifikacija sa svim rušećim i gradećim sekvencama identiteta, hipersubjektivnost, subjekt u subjektu.
Doživljaj rata je u ovoj lirici personificirano biće, sa svim svojim tugama i urlicima, nijedno suživljavanje s optimizmom u postformi već optika njuške kučke Jesenjinove, beskrajna tuga i suzno oko, nešto poput šuma jasena, ponovna ispisanost i okorjeli dah pokušaja zaborava. Neuspješan, jer često ravnodušnost subjekta ostaje zapis u jutru i spomen u jenjavanju tog jutra. Ovo je teška muška empirijom zaogrnuta: starenje je sve osim mira, odvraćanje glave od svega, a svijet postaje svodljiv samo na ono što se ne može podnijeti (Eto tako), to je vakumirana osama i nesnalaženje u nepozivanju glasa životnosti. U pjesmama subjekt izravno dijalogizira s alteregom svojih osjećanja, u zaklanosti Adama, to je dijalog o huljama, rulji, a sve nas zapravo izravnava u toj spznaju smrtnost kao jekin i smrtnost kao zauvijek. Bol je pečalni argument za postojanje na ovom svijetu gdje se subjekt doživljava gostom, i tek samoća nutarnje metafizike, uz ulične pse, u gradu koji se voli, posvješćuje da je prolaznost uvijek radna, nikad uspavana, da je sve magla Dikensonova koja guta ljude (Sarajevo me gleda, Bez tla pod nogom). A kad se prepusti zvukovnom značenju Vešovićeva slova ima se osjećaj da su to predjeli iz epopeja kočićevsko-ćopićevskog mira, katarzičnosti pirode samodovoljne, bez narušenog javnog reda i mira, uzdrhtala paučina adskog rova s trunima djetinjstva kao sagledanosti smisla vlastitoga života. Djetinjstvu kojemu se uvijek preljubnički a odano vraćamo, koje nas je oblikovalo u svakom komunikativnom smislu prvo s nama samima pa tek onda s drugima i svijetom koji nas nekad sa žalošću okružuje. Intertekstualne sekvence u Vešovićevim pjesmama znaju biti i iskustvena suživljenost Preobraženja u kojima tek bakteriološka preispitanost kože i krvi diktira činjenicu duhovne renesanse u pojedincu, u momentima kad se sve hoće u bezdan spustiti i uvis krenuti. Ipak, gotovo se prestati smijati još uvijek nije sahrana smijeha. U tom pokušaju reinkarnacije bića, subjekt se budi nevoljko gdje se, navodno, opet živi, rime su utvare, i što je zbilja, stvarnost koja realizira porod obnove, nade na neki način, je li možda posrtanje?! Nada je uvijek posijana pokraj jabuke u Papama, i simbol djevojke simbol je očekivane smrti, u kojima je djevojka svjesna klanja, htjela bi se vinuti bilo gdje a da to nije više ovaj svijet, to su oči koje ne gledaju nego se brane. Od sjenke bombardera (Sjenka bombardera). Tu je zatim majka, svetost zemna kojoj se s dlanom na srcu pogled upućuje, polužmireći, pun divljenja, a sve u šutnju preseli kad se pokuša zaviriti u njenu dušu, izmučenu, izmrcvarenu, vatrama koje kolaju njenim bićem.
U apsurdnosti egzistiranja pitanje glasi čemu zemlja gdje se postoji jedino iz promašaja u promašaj? Dok bunde ulaze u urbanističko podzemlje kulture, svijet za subjekta postaje nesnalaz; tu je selimovićevska reminiscencija da smo krajnjoj putanji te aspurdnosti – smrti - sve bliži, nikad dalji; i sve što se naizgled čini da je život zapravo je ono što život nije: nije smijeh, plač, disanje. Još samo labudovi iz Hasanaginice opravdavaju postojanje ovoga života, pročeljnog iz dalekih uspomena, i mnogo toga postaje uzaludno jer teško je biti Marko Darinkin (Meni je lako: ja sam Majakovski). A pisati se upravo mora unatoč tome što od pisanja duša postaje invalidom, unatoč prolaznosti jedinke, a koja opet pobratimljena s drugim jedinkama, proživljavajući iste nijanse boli i patnje, traje nepresušna u literaturi kao vještom odgovoru stoljetnim brazdama kulturoloških godova. Sve čili. Na kraju puta. Biti Uliks sa sjećanjem. Tako subjekt ovog versa stječe potencijal za okrunjenje bespomoćnosti, solosti, na 64 rođendan, u sjeni uspomena lenonovsko-mekartnijevske flaute koja zbližava ljude i čini prepoznatljivim; život će proći, ali čemer je na pijedestalu, skoro neprolazan. Subjekt zbraja kolekciju grešaka, u paganstvu starenja, bez snebivanja u razlozima za odvraćanjem pogleda. Bilo gdje. To je sudbina lajanja na zvijezde, sjeta princa s kamenim očima, čitav album izrečenih literarnih diskursa, istina, s dubokom životnom spoznajom, ali i s još većom sjetom nad perfektom – radnjom u prošlom vremenu.
I da se sve te citatnosti vrate, rekao bi sebi, tepajućem, Markanu, nježnim imperativom: spavaj. Tako su ove pjesme dijalog s Markanom, razvodnjenim od tuga različitih imena, emotivno raspojasanim Markanom pred čeznućem nekog novog vremena? A postoji li takvo?! I ima li vremena za takvo vrijeme?! Avaj, nema bijega iz zemlje za starce. Kada? U času kad iz Skočigorine Mićun Šiljak dolazi. I ima tuđe oči.
Ljiljana Tadić
|
|
